Povećanje produktivnosti je prioritet Šta se može učiniti?

"Ne može se ni izračunati koliki gubitak za zemlju predstavlja desetogodišnji zastoj ekonomskog razvoja." (lord Keynes) Udruženje poslodavaca Federacije Bosne i Hercegovine (UPFBiH) održalo je 23. aprila 2024. godine svoju godišnju skupštinu. Imali su u sklopu nje i tematski dio posvećen rasterećenju privrede. Ne sporeći da su nameti na rad visoki - kao i to da vlasti nastoje radnike osloboditi rada (nedjeljom), a ne nameta na rad - smatramo da su problemi dublji i složeniji. Produktivnost i investicije – ključ razvoja Međunarodni monetarni fond (MMF) ističe u publikaciji Ekonomski izgledi svijeta (World Economic Outlook, WEO), objavljenoj 16. aprila 2024, da su, povijesno promatrano, srednjoročni izgledi svijeta (tj. u razdoblju 2024.-2030.) slabi. Glavni krivac je, ističe, niska ukupna produktivnost faktora, tj. nedovoljno efikasno korištenja rada i kapitala, čemu se može pripisati polovica krivice za srednjoročno usporavanje rasta. U zemljama visokog dohotka ukupna produktivnost faktora počela se smanjivati prije globalne financijske krize iz 2007.-2009. dok je u zemljama srednjeg i niskog dohotka rasla do izbijanja te krize i potom se počela smanjivati. Slabljenje ukupne produktivnosti faktora potom je utjecalo na slabljenje ekonomskog rasta. MMF se nada da će umjetna inteligencija i duboke strukturne reforme doprinijeti popravljanju stanja, tj. povećanju srednjoročne stope rasta. Procjenjuje da bi skori napreci u umjetnoj inteligenciji, primjerice pojava velikih jezičnih modela i tehnika stvaranja teksta (generative pretrained transformes, GPT) mogli doprinijeti povećanju produktivnosti. Ukupna produktivnost faktora može se povećati po dva osnova: (i) povećanjem produktivnosti na razini firmi putem tehnološkog napretka i (ii) boljim rasporedom rada i kapitala po firmama tj. kroz alokativnu efikasnost. Strukturne reforme trebaju biti usmjerene na rješavanje istrajno pogrešne alokacije resursa. Generalno trebaju biti usmjerene na jačanje upravljanja, smanjenje regulative poslovanja i ograničenja trgovini te na poboljšanje pristupa inozemnom kapitalu. Smanjenje privatnih investicija u mnogim je zemljama od izbijanja globalne financijske krize do danas, posebice u zemljama srednjeg dohotka, također doprinijelo smanjenju rasta. Slabljenje vrijednosti firmi u odnosu na troškove kapitala i povećanje financijske poluge firmi dva su važna faktora na razini firme koja su doprinijela smanjenju investicija firmi. Prema izvješću Investiranje u rast produktivnosti (Investing in productivity growth), koje je McKinsey Global Institute objavio 27. marta 2024, investicije su jedan od primarnih pokretača rasta u zemljama niskog i srednjeg dohotka koje žele dostići ili zadržati se u 'brzoj traci' u kojoj su Kina, Indija, dijelovi centralne i istočne Europe te azijske zemlje s nastajućom ekonomijom. Zemlje 'brze trake' imaju stopu investicija 20-40 posto bruto domaćeg proizvoda. Investira se u izgradnju gradova i infrastrukture koja osigurava uspješnu urbanizaciju, veću produktivnost sektora usluga i globalno uvezanu industriju. McKinsey smatra da zemlje u srednjoj ili sporoj traci trebaju slijediti taj put. Pod pritiskom demografskih kretanja u većini zemalja visokog dohotka i glavnih zemalja srednjeg i niskog dohotka ponuda radne snage neće rasti više od 0,3 posto do 2030. godine, što je manje od trećine u odnosu na dekadu koja je prethodila pandemiji. Zbog tog ograničenja, povratak stopa rasta na povijesnu razinu iziskuje snažnu podršku politike i korištenje novih tehnologija. Politike trebaju biti usmjerene na veću aktivaciju radno sposobnog stanovništva, povećanje alokativne efikasnosti, olakšavanje međunarodne trgovine i razmjene znanja, jačanje inovacijske sposobnost i maksimiranje sposobnosti izvlačenja koristi od tehnološkog napretka u oblasti umjetne inteligencije. Šta da se radi u (F)BiH? Dok su MMF i McKinsey upozorili 2024. godine na nužnost povećanja trendne stope globalnog rasta od 3 posto, UNDP i Federalni zavod za programiranje razvoja (FZPR) su 2021. upozorili na nisku dugoročnu stopu rasta BiH jer je za razdoblje 2000.-2020. iznosila 2,5 posto. No, na te nalaze, objavljene u studiji Nužnost odvezivanja Prometeja – produktivnošću vođen razvoj (F)BiH nije bilo reakcija. Ne radi se samo o nužnosti poduzimanja strukturnih reformi zbog neminovnog provođenja dekarbonizacije, rastuće nejednakosti, deglobalizacije i skraćivanja globalnih lanaca vrijednosti nego – i to prije svega - zbog snažnog smanjenja stanovništva, izazvanog kako negativnim prirodnim priraštajem tako i masivnim odljevom stanovništva, što BiH stavlja na samo dno globalne ljestvice po smanjenju stanovništva. Kad pada stanovništvo, poduzima se sljedećih pet politika: imigracija, prekvalifikacija radne snage, penjanje uz lanac vrijednosti, privlačenje inozemnih izravnih investicija i pronatalitetna politika. Za razliku od zemalja visokog dohotka, kod kojih imigracijska politika funkcionira zadovoljavajuće, kod zemalja srednjeg dohotka, kakva je BiH, susreće se s brojnim poteškoćama, pa ne može činiti ključnu politiku, kao što ju ne može činiti ni pronatalitetna politika, koja tek u pojedinim segmentima (izgradnja vrtića i sl.) daje dobre rezultate, pa ostaje osloniti se na preostale politike, ukratko na politiku produktivnosti. To je utoliko važnije što BiH ne može koristiti monetarnu politiku i politiku deviznog tečaja, zbog zakonom uvedenog valutnog odbora, i vrlo teško fiskalnu politiku, koja je preko 90 posto zakovana zakonima koji se sporo usvajaju i mijenjaju. A i da nije, ostaje problem fragmentiranosti i nekoordiniranosti fiskalne politike - indirektni porezi su na razini države, direktni na razini entiteta, u slučaju FBiH i podijeljeni između FBiH i kantona. U takvoj situaciji nema druge no osloniti se na politiku produktivnosti. BiH je kao tvornica koja gubi radnike. Ako je, primjerice, od deset radnika ostalo sedam, koji moraju proizvoditi koliko je proizvodilo onih prethodnih deset, nužno je tih sedam radnika dokvalificirati i/ili dati im bolju tehniku dodatnim investicijama financiranim iz tuzemnih ili inozemnih izvora. No, nisu otišla samo trojica radnika – sa sobom su poveli i obitelji. Tako se nacionalni kolač smanjuje po dva osnova: odlaze proizvođači i potrošači. Nema druge no gubitak tuzemnog tržišta nadoknađivati osvajanjem inozemnog tržišta. To iziskuje povećanje konkurentnosti, a ono se temelji na povećanju produktivnosti. Kako god, nema druge no povećavati produktivnost. No, kad bi to i ostvarili, to ne bi bilo dovoljno za postizanje prijeko potrebnih stopa rasta od 6 do 7 posto godišnje. Nužno je provesti i financijske reforme, usmjerene na povećanje stopa štednje i investicija. Nema snažnog ekonomskog rasta bez snažnog investiranja. A za snažne investicije nužni su snažni izvori investicija, tj. snažna domaća štednja i snažan priliv ino investicija. S aktualnim financijskim sistemom, utemeljenim na potpunoj dominaciji trgovačkih banaka, BiH ne može računati na snažan ekonomski rast. Svugdje je poslije globalne financijske krize iz 2007.-2009. novac ostao zarobljen u financijskim kanalima, no nigdje toliko koliko u BiH. Dovoljno je navesti da je stopa rasta profita banaka daleko veća od stope rasta nacionalnog dohotka, što znači da se novac preusmjerava u bankarski sistem, koji to može činiti bez problema jer su ga političari uveli u stanje pravnog monopola – nitko ne može primati depozite i odobravati kredite osim banaka, čak ni kreditna zadruga, koja je to mogla činiti od otomanskih vremena do samostalne BiH. Neminovno je uvesti konkurenciju na financijsko tržište. Treba utemeljiti jedan strateški investicijski fond, barem na razini entiteta, i donijeti zakon o biznis anđelima. To bi otvorilo vrata financiranju mega investicijskih projekata u oblasti energetike i digitalizacije s jedne strane te niza manjih projekata poduzeća-gazela s druge strane. Nije problem samo što je kapital zarobljen u bankama nego je zarobljen i uveliko uništen u zombi javnim kompanijama. Radi povećanja alokativne efikasnosti, nužno je osigurati seljenje rada i kapitala iz neefikasnih u efikasne firme. Ako javne firme posluju decenijama s gubicima, koji godišnje iznose više no ukupne javne investicije, jasno je da je alokativna efikasnost niska te stoga i stopa ekonomskog rasta. Čak i ono što je naizgled uspješno i privlačno, uveliko propada. Primjerice, dok je jasno u kakvoj se poziciji nalazi Elektroprivreda BiH, Elektroprivreda HZHB nije u puno boljoj situaciji – imala je 2023. godine 67 milijuna KM amortizacije, potrošili 31 milijun investicija i 36 milijuna otplata kredita – od četiri raspala prozora, zamijenili dva i vraćaju kredit za druga dva. Mogu li to biti nosioci dekarbonizacije – i to pravične? (F)BiH treba jedan prosvijetljen reformator koji bi okupio tim stručnjaka sa zadatkom da pripreme temeljit program ekonomskih reformi kao što ga je SFR Jugoslavija pripremila 1965. i 1984. godine, no 1968. je program prekinut, a drugi put stigao je prekasno. U protivnom, ostaje jedino da se računa koliko košta ovaj višedecenijski zastoj. Troškovi zastoja Lord Keynes se u knjižici Program razvoja, koju je pripremio za izbore u V. Britaniji održane maja 1929. god, fokusira na nezaposlenost kao temeljno pitanje, jer, kako navodi: "Više od desetine radno sposobnog stanovništva ove zemlje već je više od osam godina bez posla – činjenica bez presedana u našoj povijesti." Prema anketi radne snage BiH iz 2023. godine, nezaposleno je 181.000 osoba. Na to bi trebalo dodati oko 140.000 podzaposlenih (otvoreno podzaposleni, oni koji šetaju tokom radnog vremena ili rade svoj posao, i zamaskirano podzaposleni, koji zure u kompjuter ili kafenišu tokom radnog vremena), što iznosi 321.000, tj. 23,3 posto radne snage i donosi godišnji gubitak – prema Keynesovoj metodologiji - od oko 12 milijardi KM, odnosno četvrtinu godišnjeg bruto domaćeg proizvoda. UPFBiH bi trebalo okrenuti ploču – umjesto kontraproduktivnog trošenja energije na rasterećenje privrede (tj. pravednije raspodjele nacionalnog kolača), treba se fokusirati na povećanje produktivnosti (tj. na povećanje nacionalnog kolača) i na raspodjelu tog kolača sukladno doprinosu povećanja produktivnosti. Za početak bi trebalo zagovarati uvođenje politike produktivnosti utemeljene na podršci inovacijama i prekvalifikacijama. Vjekoslav Domljan je rektor Sarajevo School of Science and Technology (SSST) i redovni profesor na Ekonomskom fakultetu.